POVIJEST TURIZMA U VARAŽDINSKIM TOPLICAMA

2005. godine Varaždinske Toplice obilježile su značaj jubilej: 185 godina modernog zdravstvenog turizma. Neosporna je činjenica da su Var. Toplice najstarije i najznamenitije prirodno lječilište u Hrvatskoj pa i na širim prostorima. Zahvaljujući izdašnom izvoru termalne ljekovite vode ljudi ovdje obitavaju i liječe se počevši od paleolitika kontinuirano kroz sve kulturne epohe. Svojevrsnog turizma ovdje je bilo već u predrimskim vremenima. Međutim, jedan nadnevak u bogatoj višetisućljetnoj povijesti Var. Toplica je prijeloman, dakle – predstavlja prekretnicu. To je prvi svibnja 1820. godine kada je potpisivanjem dvaju ugovora formalno osnovano moderno kupališno lječilište, čiji je slijednik sadašnja Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju. Tim činom u Var. Toplicama začet je i moderni zdravstveni turizam.

NAJSTARIJE PRIRODNO LJEČILIŠTE U HRVATSKOJ

Varaždinske Toplice, ljupko naselje na sjeveroistočnom rubu Hrvatskog zagorja, svoje osnovne odrednice – položaj, ime i temeljnu djelatnost – dobile su po prirodnom daru – izvoru termalne vode. Ovaj je izvor privukao već prve skupine skitalačkih lovaca i sakupljača iz starijeg kamenog doba. Korištenjem termalne vode stjecala su se iskustva o njezinoj ljekovitosti te se prenosila i akumulirala usmenim putem. Dokaze o svojevrsnom turizmu imamo već iz 3. st. pr. Krista. Naime, dva ozbiljna autora 19. st. spominju nalaz znatne količine raznolikih novaca s područja Panonije, Balkana i Italije(kasnije se ovome gubi trag). To bi svjedočilo o popriličnom prometu uz termalno vrelo i nekakvo svetište povezano s liječenjem. Naime, u stara vremena ljekovita moć termalne vode pripisivana je natprirodnim silama.

Tada u našim Toplicama žive prvi po imenu poznati stanovnici – pripadnici panonskog plemena Jasi. Riječ Jas znači posjednik vrućih vrela ili Topličan. Po Jasima Rimljani su naselju dali prvo poznato ime – AQUAE IASAE. U doba Rimskog Carstva, kroz puna četiri stoljeća od Kristova rođenja, naše Toplice doživljuju svoj zlatni vijek. Bilo je to cvatuće kupališno mjesto gdje su se liječili pripadnici rimskih legija, među njima i visoki časnici, a također i civilni dužnosnici. O tome svjedoče iskopani dobro očuvani ostaci monumentalnih termi s forumom (trgom), kapitolijem (svetištem) te ostaci sajmišno-trgovinskog i stambenog kompleksa. To je muzej na otvorenom, dok se u Zavičajnom muzeju čuvaju i izlažu brojni natpisni spomenici vezani za liječenje i ozdravljenje te mramorni reljefi i skulpture čija je vrijednost nemjerljiva. Liječenje je tada vezano uz vjerovanje u božanstva, posebno pak niže božice nymfe(vile), a štovana je i kapitolska trijada – Jupiter, Junona i Minerva. Uloga naših Toplica u širim okvirima Carstva bila je toliko značajna da su početkom 4. st., poslije stradavanja u gotskoj provali, obnovljene po nalogu cara Konstantina I. Velikog. To je vidljivo iz glasovite Konstantinove ploče, gdje također stoji da je car u Toplicama uveo tjedne sajmove nedjeljom kroz čitavu godinu, što je bio još jedan poticaj tadašnjem turizmu.

AQUAE IASAE su stradale u velikoj seobi naroda. Ostaci antičkih zdanja bili su preplavljeni termalnom vodom i ostali konzervirani u slojevima sedre. Kada se u srednjem vijeku život ovdje stabilizirao, termalna voda je i nadalje glavna odrednica naselja. To se vidi iz prvog srednjovjekovnog spomena Toplica, koje se u povelji kralja Bele III. iz 1181. zovu Toplissa, što je latinizirani oblik hrvatskog toponima. Iz ove povelje saznajemo da su oko 1116. Toplice postale posjedom Kaptola zagrebačkog, što su ostale kroz više od osam stoljeća.

U srednjem vijeku nastavljeno je korištenje termalne vode u higijenske, rekreativne i lječilišne svrhe; jasno – na sveukupno nižoj razini u odnosu na antiku. Iz kaptolske povelje od 1420. godine, kojom naselje i formalno postaje vlastelinsko trgovište, saznajemo za postojanje kanala i kupališta, što su žitelji Toplica i ostali podložnici kaptolskog vlastelinstva i ranije morali održavati. Kako se vidi iz kasnijh dokumenata, kupališne su zgrade bile drvene. Sukladno društvenim i gospodarskim prilikama srednjovjekovlja, Var. Toplice nastavljaju svoju ulogu u oblasti tadašnjeg zdravstvenog turizma.

Srednjovjekovni turisti u Var. Toplicama najvećim su dijelom bili seljaci-kmetovi i drugi pučani sa širokog područja sjeverozapadne Hrvatske, jugozapadnog dijela Mađarske i Štajerske. Posebno su masovno dolazili ljeti – u «mrtvoj sezoni» poljoprivrednih radova i za veće katoličke blagdane. Brojni ljudi nisu žalili truda i troška da se i po nekoliko dana zaprežnim kolima klackaju po lošim putovima, ignorirajući čak i opasnost od Turaka i razbojnika, da bi nekoliko dana proboravili u Var. Toplicama. Smještaj su im davali mještani Topličani, uglavnom u štalama i sjenicima. Kako je uz to bilo nepisano pravilo da u Toplicama treba čim više piti, svašta se dešavalo u sjenu i slami! Bilo je tu kojekakvih varijanti primitivnog «slatkog života». Ljudi su si jednostavno «otpustili ventile» i nakratko zaboravili na mučnu svakodnevicu…

Poznato je da u srednjem vijeku u toplicama liječnika nije bilo. Liječenje se svodilo na pučku empiriju: dugotrajno kupanje u toploj vodi i puštanje krvi. Zasigurno je zarano upotrebljavano i ljekovito blato, a vjerojatno se i pilo termalnu vodu. Jedini «medicinski kadar» sve do u prvu polovinu 19. st. bili su domaći barbiri. Riječ je o Topličanima koji su učeći od starijih svladali vještinu puštanja krvi pomoću rogova, što se stoljećima masovno izvodilo u termalnim kupeljima i smatralo se univerzalnim sredstvom za izlječenje i održavanje zdravlja. Uz to, barbiri su aspirirali i na druge zahvate koje su tada izvodili brijaći i ranarnici: posebno pak na puštanje krvi sječenjem vene te vađenje zubiju, također i na priređivanje melema te drugih domaćih ljekarija. Barbiri su u pravilu bili iz kuća koje su primale «stranjske»(tako su nekada zvali turiste) pa je svaki domaćin svoje goste vodio u kupelj na barbirenje.

Stoljećima su brojni ljudi upravo bili ovisnici o Var. Toplicama. Međutim, osim izlječenja i održavanja zdravlja, zbog neukosti pretjerivanja bilo je i obrnutih slučajeva. Naime, uslijed predugog borava u prevrućoj kupelji te prekomjernog puštanja krvi neki su ljudi narušavali svoje zdravlje, što je dovodilo i do smrtonosnih ishoda. Na to se stoljećima uglavnom slijegalo ramenima: «Bog si ga je zel!».

POKUŠAJ REFORMIRANJA SREDNJOVJEKOVNOG KUPALIŠTA

Koncem 16. st. za Var. Toplice prestaje neposredna opasnost od Turaka. Unatoč lokalnim socijalnim nemirima, sve je veći priljev kupališnih gostiju. Osobito je zamjetan interes pripadnika povlaštenih staleža. Tako tijekom 17. st. u Var. Toplice u većem broju dolaze crkveni dostojanstvenici, krajiški časnici i pripadnici visokog plemstva. Isti se smještaju u kuće imućnijih Topličana, dok neki traže od Kaptola da im unajmi svoje zgrade, pa čak i dopusnicu za podizanje vlastitih zdanja.

Zbog navedenog Kaptol već prvih godina 17. st. traži od Topličana i ostalih podložnika da podignu novu zidanu kupališnu zgradu. Topličani su se tome oduprijeli i poslije višegodišnjeg natezanja dokazali da su dužni samo održavati postojeće drvene kupelji, ali ne i podizati nove. Naposlijetku 1612. Topličani su obvezani da kupališnu zgradu poprave i preurede kako bi ista imala odjele za velikaše, plemiće i puk, uz razdjeljenje po spolovima. Ova odluka u konačnici je izvedena slabo i nedosljedno, jer još 1782. godine, šest godina prije nestanka ove kupališne drvenjare, vjerodostojni svjedok izvještava: «Kupališta su izgrađena nemarno i nedolično. Pučka kupelj pokrivena je samo krovom dok je sa strane sasvim otvorena, tako da prolaznici mogu nesmetano da gledaju kupače, muško i žensko, kako u hrpama goli idu u kupelj.».

Međutim, unatoč navedenom, priljev gostiju u Var. Toplice sve je veći pa se za naše Toplice zanimaju i tadašnji rijetki liječnici. Već 1709. pojavljuje se knjižica o Var. Toplicama na latinskom, što je ujedno i prvo djelo te vrste u Hrvatskoj. Autor je dr. J. L. Payer, zemaljski liječnik službujući u Varaždinu.

Učinjeni su i prvi koraci glede smještaja uglednijih gostiju. Godine 1695., po potpunom prestanku turske opasnosti, kaptolski je kaštel pregrađen u barokni dvorac(Stari grad) koji je uz ostalo služio i kao svojevrsni hotel. Nasuprot dvorca 1756. podignuta je kaptolska kupališna gostionica sa desetak lijepo uređenih i dobro namještenih soba.

U drugoj polovini 18. st. nametala se potreba za reformiranjem još uvijek srednjovjekovnog kupališnog lječilišta u Var. Toplicama, a činilo se da su i uvjeti za to sazreli. Godine 1772. u Varaždin dolazi znameniti liječnik, humanist i prosvjetitelj Ivan Krstitelj Lalangue. Rođen 1743. u Luxemburgu (koji je tada zajedno s Belgijom u okviru Habsburške monarhije), ovaj nadareni sin mlinara diplomirao medicinu u Beču, a vladarica Marija Terezija šalje ga u Varaždin, tada glavni grad Hrvatske s ciljem da unaprijedi kržljavo hrvatsko zdravstvo i učini ga javnom djelatnošću. Kao fizik(svojevrsni nadliječnik) Varaždinske županije dr. Lalangue je zavolio novu domovinu, posebno pak neprivilegirane slojeve pučanstva i nastojao im biti na «hasen»(na korist). Pohrvativši se, napisao je prve stručne medicinske knjige na hrvatskom kajkavskom jeziku. Ubrzo se upoznao sa stanjem hrvatskih toplica koje su bile zapuštene i zanemarene. Iskreno dirnut brojnim nesrećama koje su se u toplicama dešavale, nastojao je da se iz toplica uklone štetne navike, nehigijena te sve ono što vrijeđa ćudoređe i dobar ukus. Dr. Lalangue je posebno volio i cijenio Varaždinske Toplice te se zdušno zalagao da se iste saobraze zahtjevima aktualne medicinske znanosti i duhu vremena.

Pošto je 1778. godine izgorjela prastara drvena kupališna zgrada, već slijedeće godine Lalangueovom zaslugom Var. Toplice dobivaju doličnu zidanu kupališnu zgradu. Ovo kupalište je sagrađeno uz ranije spomenutu gostionicu i bilo s njom spojeno hodnikom. Nazvano je Konstantinovo po već tada poznatoj ploči rimskoga cara. Sastojalo se od dvs bazena za besplatno kupanje puka – svaki za 50 kupača i šest velikih kabina – svaka za 12 do 20 osoba.

Iste je godine objavljena treća Lalangueova knjiga namijenjena zdravstvenom prosvjećivanju hrvatskoga puka. To je knjiga o ljekovitim vodama – toplicama i kiselicama. Tu dr. Lalangue, uz već spomenuto, traži da svake toplice, posebno pak Varaždinske u koje dolazi najviše gostiju, imaju izučenog ranarnika koji bi podučavao ljude kako da koriste kupelji. Bez ranarnikova odobrenja nitko ne bi mogao niti ulaziti u kupelj! Spomenuti ranarnik bio bi pod nadzorom županijskoga fizika. Ranarniku bi bili podređeni domaći barbiri kako bi se suzbile zloporabe pri puštanju krvi. Lalangue se odlučno protivio tadašnjoj praksi da se puštanje krvi izvodi u zajedničkim kupeljima. Napominjem da je ta ružna slika krvave kupelji prestala tek vladinom naredbom iz 1876. godine, po čemu se vidi koliko je dr. Lalangue bio ispred svojega vremena!

Glede spomenutih nastojanja Lalangue je u Var. Toplicama postigao samo privremene uspjehe. Korisnici kupelji i žilavi barbiri odupirali su se promjenama a vlasnik Var. Toplica – Kaptol zagrebački – odbio je plaćati ranarnike. Oslabila je također potpora vlasti, a dr. Lalangue je umro prerano – 1799. u 56 godini. Uza sve to, dr. Lalangue je u Varaždinske Toplice unio duh novog vremena te se njegovi zahtjevi dugoročno nisu mogli ignorirati.

Od 1810.(moguće i nešto ranije) Kaptol je počeo topličke termalne kupelji davati u zakup ispitanim ranarnicima. Iz ugovora s domaćim kirurgom Ivanom Bašićem vidljivo je da je Bašić godišnje Kaptolu plaćao 800 rajnskih forinti u četiri obroka. Obvezan je da održava kupališnu zgradu i inventar u dobrom stanju te čistoću u kupeljima. Njemu su podređeni domaći barbiri. Da bi se spriječili neredi i nećudoredni čini zabranjuju noćno kupanje. Iz iznesenog moglo bi se zaključiti da su se Lalanguove zamisli konačno počele provoditi u praksi. Ali, iz pisma koje da 11. lipnja 1819. iz Var. Toplica Kaptolu upućuje Wolfgang Horvath, liječnik u Nagykanizsi, vidi se da se stanje u odnosu na razdoblje prije Lalanguea uopće nije promijenilo. Na temelju 15-godišnjeg uvida u stanje Var. Toplica, dr. Horvath jako cijeni ljekovitost termalne vode, ali po drugoj strani navodi da kupališna zgrada više ne zadovoljava, dok je postupanje prema bolesnicima nedostojno i štetno. Pri tome se izričito žali na ranarnika Bašića. Po dr. Horvathu izgradnja još jedne kupališne zgrade je urgentna potreba.

UGOVORI OD 1. SVIBNJA 1820. GODINE – RODNI LIST MODERNOG KUPALIŠNOG LJEČILIŠTA VARAŽDINSKE TOPLICE

Istodobno je u Kaptolu sazrela odluka da se u pogledu Var. Toplica napravi korjeniti prijelom. Već spomenute 1819. godine sagrađena je nova zgrada isključivo za pučko kupalište, da bi se pripadnici nižih staleža odvojili od elitne klijentele, dok je Konstantinova kupelj dolično preuređena. Odlučeno je da se zauvijek prekine s dotadašnjom(još uvijek srednjovjekovnom) praksom čime se zapravo osniva moderno kupališno lječilište u skladu sa zahtjevima medicinske znanosti.

Rodni list modernog kupališnog lječilišta jest ugovor od 1. svibnja 1820. godine, pisan goticom na njemačkom jeziku. Ugovor je sklopio od strane Kaptola toplički providnik Ivan Lovrenčić s varaždinskim «magistrom kirurgije» Adamom Bailom. Dotični Bail time postaje zakupnik i nadzornik kupališnog lječilišta Var. Toplice. Bail se obvezao da, na trošak Kaptola, dolazi u Toplice četiri puta tjedno, a po potrebi i svakodnevno. Za vrijeme kupališne sezone držat će na svoj trošak u Toplicama svojega pomoćnika opskrbljenog potrebnim instrumentima i priručnom ljekarnom. Nadalje, pazit će na red i čistoću u kupeljima. Vodit će svakodnevnu evidenciju kupališnih gostiju a novac ubran za kupanje i puštanje krvi uredno će polagati u gospoštijsku blagajnu. Propisano je vrijeme kupanja: 6 – 11 prijepodne i 3 – 7 poslijepodne. Bail se još obvezao da će nadzirati i poučavati barbire te da će se glede puštanja krvi pridržavati stručnog mišljenja županijskog fizika.

Providnik Lovrenčić, kao zastupnik Kaptola, obvezao je Baila i njegova pomoćnika da se prema kupališnim gostima odnose u svako doba s najvećom humanošću. Sebe pak je obvezao da koncem rujna Bailu dostavi u Varaždin(bez naplate) 10 vjedara kaptolskog vina, 10 vagana pšenice i isto toliko raži, 6 vagana hajdine i osam hvati bukovog drva za loženje.

Istoga dana providnik Lovrenčić sklopio je još jedan ugovor koji čini cjelinu s naprijed navedenim ugovorom. Taj drugi ugovor je pogodba o barbirenju a pisan je hrvatskim kajkavskim jezikom predgajevskom grafijom. Ovu pogodbu Lovrenčić je sklopio sa 16 pojedinačno navedena toplička barbira. Ovi barbiri trebaju Kaptolu platiti 955 rajnskih forinti godišnje u dva obroka. Barbiri su u potpunosti podređeni spominjanom Bailu kao nadzorniku kupelji. Barbirenje se izvodilo u pučkoj kupelji. Barbirima je dopušteno samo «rogov metanje», tj. puštanje kapilarne krvi pomoću rogova, a po odredbama županijskog fizika. Zabranjeno im je «žile puščati i zube pukati», a za ljekarije moraju bolesnike upućivati u priručnu ljekarnu kod nadzornika kupelji. Barbiri moraju održavati red i čistoću u kupeljima. Jedna kupelj mora biti uvijek čista da se barbireni i nebarbireni pacijenti mogu dobro oprati.

Naprijed spominjani Bail bio je pod nadzorom varaždinskog županijskog fizika dr. Antuna Alojzija Lueffa, koji je počeo termalnu vodu Varaždinskih Toplica znanstveno proučavati. Njegovom zaslugom je varaždinski ljekarnik Ivan Halter izveo prvu kvantitativnu analizu termalne vode Var. Toplica 1821. godine.
Od 1820. razvoj kupališnog lječilišta Var. Toplice bio je upravo munjevit. Uz zgradu Konstantinovih kupelji, na mjestu prijašnje gostionice, podignuta je glavna lječilišna zgrada – velebni hotel s kavanom, restoranom i «kursalonom». Modernim hotelom postao je i Stari grad. Dogradnjom stare gospodarske zgrade nastao je i treći hotel(danas zgrada pošta-banka-kino), dok je broj objekata termalnih kupelji narastao čak na četiri.

Usporedo s tim poboljšava se i lječnićka skrb. Nasljednik Baila bio je dr. Matija Schaubauer, začasni fizik županije varaždinske. Iz njegova izvješća od 1828. godine vidljivo je da su najvećim dijelom suzbijene ranije zloporabe i štetni običaji, posebno pak glede prekomjernog puštanja krvi. Godine 1838. kupališno lječilište dobiva prvog stalnog kupališnog lječnika, što je prvi takav slučaj u Hrvatskoj.

Vezano s iznesenim, preobražava se i samo naselje Varaždinske Toplice. Uz objekte kupališnog lječilišta zasađeni su drvoredi i drugo zelenilo. Lijep vrt za potrebe elitne klijentele uređen je sjeverno od glavne lječilišne zgrade, dok glasoviti veliki kupališni perivoj izrasta uz termalno vrelo i sjeverno od njega. Kupališno lječilište dobiva i vodovod. Godine 1844., kada je u «donjem mjestu» podignuta nova pučka kupelj, Var. Toplice su i faktično podjeljene na dvije lječilišno-turističke zone: «donje mjesto» za brojni puk(tzv. proste ljude), «gornje mjesto» za tadašnju elitu. Potkraj 19.st. Varaždinske Toplice stale su uz bok renomiranih srednjoeuropskih kupališnih lječilišta.

ZAKLJUČAK

Ugovori od 1. svibnja 1820. bili su sudbonosna prijelomnica u povijesti liječenja i povijesti turizma u Var. Toplicama. Nadnevak 1. svibnja 1820. faktično je dan rođenja današnje topličke bolnice a također i modernog zdravstvenog turizma u Varaždinskim Toplicama. Naposlijetku, bez pretjerivanja možemo reći da je to ujedno početak modernog zdrastvenog turizma u Hrvatskoj.